‘Bila sam u svemu prosječna i mrzila sam sport, a onda sam otkrila luk i strijelu. Danas rušim rekorde i gomilam medalje’
Naša najbolja streličarka Amanda Mlinarić podijelila je s nama sve o samim počecima karijere
Oduvijek sam u sportovima bila katastrofa – na satovima tjelesnog u školi najlošija, najsporija, najmanje fleksibilna. Ni u ludilu ne bih mogla pogoditi koš ili, ne daj Bože, napraviti sklek. Sve mi je to uvijek bilo stresno i naporno. Često sam mislila – mrzim sportove.
Imala sam, međutim, odlične ocjene. Uvijek sam briljirala u školi, ali nikad nisam vidjela neki veći značaj u tome. Smatrala sam da sam u nekom prosjeku – dobra u gotovo svakom predmetu, ali ništa konkretno, ništa veće od toga. Kao klinka sam sanjala o tome da ću biti znanstvenica, ali svjesna koliko je učenja za to potrebno – ostavila sam taj san nekom drugom.
Danas, kada imam 23 godine, u mojoj sobi u obiteljskoj kući visi desetak medalja s europskih i svjetskih natjecanja. Iznova se iznenadim kad osvijestim samu sebe da sam sportašica. Ja sam, naime, Amanda Mlinarić, nekad najlošija na satovima tjelesnog u školi, a danas daleko najbolja streličarka u Hrvatskoj.
Tata me je godinu dana nagovarao
Imala sam devet godina kad me je tata u listopadu odveo na jedan varaždinski sajam. Bilo je na desetke štandova, a tema je bila lov, ribolov i prirodni turizam. Potpuno slučajno našli smo se na štandu gradskog Streličarskog kluba gdje se moglo pokušati pucati iz zakrivljenog, tradicionalnog luka.
Probala sam i nije me zainteresiralo. Namjestiš strijelu i ispališ, u tom trenutku za mene nimalo atraktivno. No tata se jako zainteresirao, odmah se upisao u klub i počeo trenirati. Godinu dana me je nagovarao da pokušam opet. Tek kad mi je pokazao složeni luk, ovaj iz kojeg danas pucam i osvajam rekorde, zainteresirala sam se.
Za one koji ne znaju, složeni luk ima kotače, dok zakrivljeni nema, ima optiku i znatno je precizniji. Nakon samo mjesec dana osvojila sam prvi turnir pobijedivši cure koje su imale dvije godine iskustva više od mene.
Udahneš, napneš i pucaš
Na domaćim sam natjecanjima otad bila nepobjediva. U kategoriji od 12 do 14 godina konstantno sam bila državna prvakinja. Prvu međunarodnu medalju osvojila sam s 13 godina u sedmom razredu osnovne škole na Europskom juniorskom kupu u Austriji, u Klagenfurtu. Bila sam najmlađa na cijelom natjecanju.
Nisam to u početku uopće shvaćala ozbiljno. Trenirala bih dva puta tjedno i to mi je bilo dovoljno da rušim državne rekorde jer sam jednostavno bila talentirana. Nitko tada nije bio ponosniji od moga tate. Došla bi iz škole, napisala zadaću i jurila u dvoranu. Profesori su uvijek imali razumijevanja budući da sam tada već išla u sportsku gimnaziju.
Međutim, kada sam ozbiljnije počela loviti rezultate i međunarodne medalje, počela sam trenirati svaki dan. U ovoj bih dvorani provodila po tri sata dnevno, šest dana u tjednu. Ništa nije bilo važnije od ovog luka i strijele. Svezala bih kosu u visoki rep, nabila kapu i ispaljivala strijele – 150 komada, jednu za drugom. Nema u glavi mjesta ni za što drugo, osjećaš samo kako ti lupa srce i pokušavaš se skoncentrirati. Udahneš, napneš i pucaš.
Bila sam na pragu odustajanja
Tako je i danas. U početku je bilo lako napredovati, samo povećati broj treninga i automatski su rezultati bili bolji. No, sad kad sam seniorka krvavo moram raditi za svaki svoj rezultat. Priznajem, bila sam i na pragu odustajanja kada su mi rezultati prije dvije godine očajno pali.
Na treninzima bi sve bilo sjajno, ali na natjecanju se jednostavno ne bih mogla koncentrirati. Streličarstvo je, naime, puno više mentalni nego fizički sport, a ja se u tim trenucima jednostavno nisam mogla mentalno smiriti i pronaći taj balans. Sve je puklo 2022. godine, kao tempirana bomba. Bila sam na svjetskom prvenstvu u Las Vegasu, najvećem dvoranskom natjecanju na svijetu. Zbog užasnog pritiska nisam pogodila ništa. Morala sam se dizati s dna, sve ispočetka.
Pokušavaš ugasiti sve ono što se događa izvan terena, izvan dvorane. Odjednom nema više ničega, ni stresa, ni faksa, ni privatnih problema. Moraš na 100 posto stišati svaki glas u svojoj glavi, inače fulaš. Zvuči jednostavno, ali nevjerojatno je teško. Svi koji su na natjecanju imaju savršenu tehniku i savršeno poštelanu opremu, ali pitanje je tko je u glavi mentalno spremljen. Taj pobjeđuje.
Htjela sam odustati, pomislila sam da sam na dnu
Nepobjediva si ako ne odustaješ
Trenutno završavam diplomski studij Ambalaža, recikliranje i zaštita okoliša u Koprivnici. Odvezem se na predavanja, odslušam što moram i odjurim u dvoranu. U početku to mnogi ne bi razumjeli. Rekla bih da sam izgubila neke ljude koje sam ranije nazivala prijateljima. Nisu mogli shvatiti da me ne zanima subotnji izlazak, alkohol i opijanje. Htjela sam samo trenirati i biti još bolja.
Profesionalni sport traži sto posto tebe, ni decimalu manje. Ako hoćeš biti najbolja, nepobjediva – treniraj, a ako te i pobijede – vrati se natrag. To te zapravo i čini nepobjedivom, činjenica da nikada nećeš odustati.
Ovaj mi je sport donio more suza, stresa i anksioznosti prije natjecanja kada sam tjedan dana mogla jesti samo rižu. Ali mi je pokazao u čemu sam zapravo dobra, boostajući moje samopouzdanje. Kad vidim medalje koje sam osvojila znam da je apsolutno sve vrijedno ovoga. Trenutak kad ispucaš zadnju strijelu na natjecanju i osjetiš kako ti obrazima teku suze, nevjerojatno je oslobađajući. Pogledaš negdje visoko i pomisliš – ja sam nepobjediva.
