Nisu stigli do Winnipega. To je činjenica. Ali sve ono između – to je priča koja će se pamtiti.
Lovro, Mihael, Hana, Ela, Maks, Adam, Ivana i Nika prošli su prošli tjedan ono što ne piše u priručnicima za streličare: test strpljenja, snage i zajedništva. Umjesto preciznih pogodaka u metu, u Frankfurtu su danima pogađali nevidljive mete – kako ostati miran, kako ne klonuti, kako jedni drugima biti oslonac kad sve oko tebe puca.
Air Canada je štrajkala, letovi su padali jedan za drugim, vrijeme se razvlačilo kao beskonačna strelica u zraku. Tri dana proveli su na aerodromu, među redovima koji nikad ne završavaju i informacijama koje se stalno mijenjaju. Umjesto dvorane i strijela, imali su tvrde klupe i hodnike po kojima se kotrljala nervoza stotina putnika.
Kad se konačno ukazala nada – karte za Minneapolis – činilo se da će se saga pretvoriti u pobjedu. Ali sudbina je odlučila drukčije: Winnipeg je ostao nedostižan, natjecanje propušteno. Umjesto američko-kanadske granice, čekala ih je povratna karta kući.
I tu dolazi ono što ovu priču čini velikom. Umjesto da se razdvoje u tišini, umjesto da svatko ponese svoje razočaranje na vlastita leđa – oni su ostali ekipa. Smijali su se kad su mogli, dijelili sendviče i punjače za mobitele, hrabrili jedni druge kad bi se frustracija popela previsoko. Pokazali su što znači biti reprezentacija: ne samo zastava na leđima, nego i duh u srcu.
Jer hrvatska streličarska reprezentacija nije samo skup mladih ljudi koji znaju zategnuti luk i pogoditi metu. To su djeca koja znaju kako izgleda kad te svijet testira izdržljivost, i koja su položila taj ispit. Njihov rezultat možda neće stajati na službenim tablicama iz Winnipega, ali ostat će zapisan u onom nevidljivom, važnijem popisu: popisu onih koji znaju biti zajedno.
U Frankfurtu, daleko od domovine, naučili su ono što će ih pratiti cijeli život: jedan za sve, svi za jednoga. I to je pobjeda koja se ne mjeri medaljama, nego srcem.
